Svečanom Akademijom obilježeno 20 godina Obrtničke komore Karlovačke županije

U karlovačkom Gradskom kazalištu Zorin dom, svečanom Akademijom obilježena je 20. godišnjica osnivanja Obrtničke komore Karlovačke županije.

Pred brojnim gostima iz javnog života, predsjednik Obrtničke komore Karlovačke županije Darko Stanković osvrnuo se na povijest nastanka obrtničkih institucija u samostalnoj Republici Hrvatskoj.

Podsjetio je na osnivanje udruženja obrtnika u svim gradovima, izgradnju obrtničkih domova u udruženjima, planiranje i izgradnju Obrtničkog centra u Karlovcu.

Naglasio je važnost obrazovanja za gospodarstvo i istaknuo da je Obrtnička komora Karlovačke županije do sada osigurala preko 50 stipendija za učenike deficitarnih zanimanja, licenciranjem omogućila 1.200 naučničkih mjesta te osposobila blizu 1.000 majstora različitih struka. Na Akademiji su osamnaestorici novih majstora uručene majstorske diplome .

Predsjednik Stanković zahvalio je svima koji su, u proteklih 20 godina pomagali obrtništvo i obrtničke institucije. Povodom ove važne obljetnice zaslužnim pojedincima i institucijama uručena su priznanja Hrvatske obrtničke komore i Obrtničke komore Karlovačke županije.

Povelje HOK-a primili su Nada Barić, Petar Žanić, Karlovačka županija i Obrtnička komora Karlovačke županije. Priznanja HOK-a uručena su svim dosadašnjim predsjednicima Komore: Ivanu Latinu, Marku Mariću i Ivanu Podvorcu.

Obrtnička komora Karlovačke županije, povodom 20. godišnjice Komore, dodijelila je posebna priznanja: zlatne i srebrne plakete. Srebrne plakete uručene su svim gradovima, koji su istovremeno i sjedišta udruženja obrtnika: Karlovcu, Duga Resi, Ogulinu, Ozlju i Slunju te zaslužnim pojedincima: Dragi Poloviću, Branku Poljaku, Josipu Skradskom, Josipu Ribičiću, Ivanu Magdiću i Ivanu Podvorcu.

Zlatne plakete primili su: Mladen Kobasić-dugogodišnji dožupan i pročelnik za gospodarstvo Karlovačke županije, predsjednik HOK-a Dragutin Ranogajec, te svi župani Karlovačke županije: Josip Jakovčić, Vlado Jelkovac, Nedjeljko Strikić, Ivica Horvat i Ivan Vučić. Ispred Ministarstva poduzetništva i obrta Akademiji je prisustvovala pomoćnica ministra gđa. Nadica Žužak.

Meni su uglavnom kolege obrtnici prognozirali vrlo kratak vijek u obrtništvu...

Vrijedne ruke Josipa Ribičića, koje i nakon 42 godine još uvijek neumorno rade, sutra će se "pozlatiti". Naime, poznatog karlovačkog stolara Hrvatska obrtnička komora nagrađuje najvećim priznanjem u obrtništvu - Zlatnim rukama.

Ribičić je jedini karlovački obrtnik koji dobiva ovo priznanje, a do sada je iz naše županije Zlatne ruke dobio još jedino Ogulinac Branko Poljak. Naime, nagradu godišnje dobivaju po tri obrtnika iz Hrvatske, a među laureatima zasluženo je i Josip Ribičić.

Mislim da nije nimalo neskromno reći da je biti među trojicom nagrađenih velika čast. Dogurao sam do "Zlatnih ruku", ali sve je to uz veliki trud i dugo godina se trebalo se dokazivati da dođem u poziciju da me kolege predlože za ovo priznanje, kaže Ribičić, među prijateljima i obrtnicima poznatiji kao Riba. Iako bi mnogi u njegovim godinama, a on je u 67. godini više voljeli uživati u zasluženoj mirovini, Ribičić kaže kako za to nema vremena, a uz rad u radionici najveće veselje mu je obitelj, posebice unučad, kuglanje i kartanje "bele".

Kada se upustio u obrtničke vode bile su mu samo 24 godine, a obrt je preuzeo od bivšeg gazde u Frankopanskoj ulici, usred rata 1993. preselio je radionicu na Gazu, gdje danas radi više od deset radnika.

Rođeni ste na Vodostaju u brojnoj obitelji. Koliko vas je bilo i kako ste se slagali?

Tako je, rođeni sam Vodostajac. Bilo nas je osmero djece, petero braće i tri sestre, a slagali smo se više nego dobro. Tih ratnih i poslijeratnih godina roditeljima je bilo teško odgojiti nas, ali opet uz veliki njihov trud, ali i nas djece, imali smo dobar život. Mi djeca pomagali smo roditeljima oko stoke, oko voća i povrća, koje je mati nosila na plac u Karlovac. Tako da smo se mogli prehraniti i normalno školovati. Završili smo svi škole, no nije bilo lako osmero djece postaviti na noge.

Od tih zaduženja u najranijoj dobi koje vam je najteže padalo?

Najteže mi je padalo kad sam morao čuvat stoku, ići na pašu. To mi je bilo najteže u djetinjstvu i to nikako nisam volio.

Tko vas je uputio u stolarski posao?

- Od djetinjstva sam s pokojnim tatom dosta radio cimermanske poslove i to mi je ušlo u krv, kao i osjećaj za drvo. I tako je krenulo pa sam otišao u stolare.

Rano ste krenuli u obrtničke vode?

Stolarski sam obrt otvorio 1966. godine u Frankopanskoj ulici, kod gazde kod kojeg sam izučio zanat. On mi je prodao svoju radnju kada je otišao u mirovinu.

Dobio šamar zbog prolivenog ljepila

U vrijeme dok ste izučavali zanat, odnos između majstora i naučnika nije bio kao danas. Kakva su vaša iskustva?

Moj gazda je bio izuzetno korektan prema učenicima i nikada nije povisio ton na nas, ali majstori su dosta puta znali i za bilo kakvu sitnicu ako smo pogrešno napravili opaliti šamar. No, nikada ih nismo tužili ni u školi niti gazdi.

Jeste li i sami koji put dobili šamar?

Nekoliko puta, ali nije mi padalo na pamet odgovoriti nešto, nema šanse, niti da bi krivo pogledao majstora poslije toga. Sjećam se jako dobro kada smo lijepili stranice za ormar pa sam nespretno prihvatio dasku i prolio ljepilo. Tada me je majstor pošteno išamarao.

U vrijeme kada ste otvorili obrt mnogi su odlazili trbuhom za kruhom odavde, kako to da ste vi odlučili postati obrtnik i je li se u to vrijeme moglo dobro živjeti od obrta?

- Meni su uglavnom kolege obrtnici prognozirali vrlo kratak vijek u obrtništvu. S obzirom da su tada bile jake firme u Karlovcu, kao što su Temelj, Bor, Javor, ali i jake stolarske radionice. Moglo se tada zaraditi za pristojan život, a i nešto od toga investirati, ali uz veliki trud i mnogo provedenih sati u radionici.

Tada ste već bili oženjeni?

Ne oženio sam 1971. godine, sa 30 godina.

Na Vodostaju ste onda u ono doba bili stari dečko?

Apsolutno, bio sam stari dečko, ali sam kao obrtnik kotirao sam dobro i kao stari dečko. Supruga Pavica bila mi je i još je uvijek velika potpora. Imamo dvoje djece kćerku Božicu i sina Josipa i kako sam imao sam puno radio u radionici ona mi je pomagala kada sam imao malo ljudi, ali što je najvažnije ona je odgajala djecu, koja su danas odrasli ljudi s familijama, a izrasli u poštene ljude i vrijedne radnike. Božica je ravnateljica Obrtničke štedno-kreditne zadruge i ima dvoje djece, Krunu i Antonija, a sin Josip, koji radi sa mnom u radionici ima dvije kćerkice, Luciju i Anu.

Ponedjeljak i četvrtak - rezervirani za kuglanje

Bavite se i kuglanjem...

Kuglanjem sam se počeo baviti rekreativno, ali kasnije i natjecateljski. Već dosta godina kuglam u Željezničaru, koji je ovog časa u Drugoj ligi zapad, ali sam i predsjednik Kuglačkog kluba Nada, koji okuplja obrtnike. Bili smo nedavno na državnom prvenstvu obrtnika i osvojili smo drugo mjesto u kuglanju i treće mjesto u pikadu. Imamo dosta dobru kuglačku ekipu u kojoj su Filipi, Lipošćak, Vuković, Petrić, Kunf, Petrunić...

No, uz kuglanje velika vam je ljubav i kartanje i to "bele"...

Volim kartanje i obavezno poslije kuglanja nastavlja se igranje "bele". U "beli", moj kolega Kunf i ja prije tri godine bili smo županijski prvaci na obrtničkim igrama.

Tko vas ljuti dok kartate?

Ljuti me moj partner Kunf, jer povuče neke krive poteze, ali i sam pogriješim, ali on se malo manje ljuti. Nije baš temperamentan kao ja. No, "belu" mogu kartat protiv svakoga, nije mi bitno i poznat sam da mogu kartati na duge staze. Mogu kartat po šest sedam sati bez problema, da me to ne zamara, no drugi me teško me mogu pratiti. Zapravo u "beli" odmaram i živce i osjećam se vrlo ugodno, pa i ako gubim jer nikad ne igram niti sam igrao za novac, nego isključivo iz razonode. Ako se igra u nešto, to je za rundu pića. Inače imam na kuglani još jednog partnera Miju Smolčića, s kojim već dugi niz godina igram kartam.

Kažete da dugo kartate. Znači li to do dugo u noć?

Ne ostajem nikad dulje od 10 sati navečer. To znaju svi, pa kažu, "kad Riba ide doma onda je deset sati". Neki ostaju i dulje, ali ja se dižem u deset sati. No, ponedjeljak i četvrtak obavezno su dani rezervirani za kuglanu i nema tog posla da ne bih tada došao. Ni rođendani ne dolaze u obzir kad je kuglanje. No, jednom u tjedan dana, a ponekad i u dva tjedna ide se na gablec, najčešće kod Vinskog na Ilovac, a poslije toga se obavezno baci dvije partije "bele". Ako nema društva za "belu" ne ide se ni na gablec. U stvari rijetko idem na gablec i ništa ne trošim dok ne dođem kući, osim čaja kod Pešuta. Obavezno sam svaki dan između 8 i 9 sati kod Pešuta tu popijem jedan, eventualno dva čaja.

Čuvate se doma za ručak?

Da i nikada ženi ne prigovaram bilo što da pripremi. Ona je inače jako dobra u kuhanju i pečenja kolača što mi se jako sviđa jer jako volim slatko.

A što vi njoj pripremite?

Ja njoj pripremim da je naljutim, da ne dođem na vrijeme, naročito kad idemo nekud. Pavica je vrlo točna, a ja sam tip koji voli kasnit, a naročito kad idemo na sprovode. Uvijek dođem na kraju. To je jedino gdje se ne slažemo. Inače, ona je pomagala i u radionici, ali zadnjih deset godina čuva unuke. Prvo su bili Kruno, pa Toni, Lucija i sad će imati Anu, jer snaha počinje raditi.

Koliko deda sudjeluje u svemu tome?

Unuke i unučice jako volim, ali nemam snage da bi ih čuvao kako to radi moja supruga. Volim ih, ali mogu ih čuvat pola sata, to mi je maksimum. Ne mogu shvatit ženu, koliko ima snage i kolike ona korake napravi za tom djecom. Veće ljubavi za mene od unučadi nema, ali ne mogu to zamisliti da bi ih čuvao po cijeli dan. Jedan dan mi je ostavila žena unuka i otišla je u grad, on je počeo plakat. Nisam znao što mu je, pa sam i ja plakao, plače on, plačem ja...i zovem ženu.

O stanju u obrtništvu - "Ubili nam oca, a sada će i majku"

Nama obrtnicima ubili su "oca", a sad će i "majku". "Otac" nam je bio star 37 godina. Naime, prošle godine ukinuli su jednim potezom pera sve obrtničke štedno-kreditne zadruge, iako nam je ta zadruga u Karlovačkoj županiji ostavila na životu 250 radionica, koje su tijekom Domovinskog rata na do dan danas preživljavale. Jedini spas je bio Štedno-kreditna gdje su se mogli pomoć na kratkotrajne pozajmice bez nekakvih velikih papirologija. A sada, nakon 60 godina rada ubit će nam i "majku" - Obrtničku zadrugu. Zadruga koja je do sada objedinjavala obrtnike njih oko 70-ak građevinara koji zapošljavaju oko 450 ljudi, ne može dobiti licencu i kako se onda možemo mi mali poduzetnici javiti na natječaj. Kao dugogodišnji obrtnik smatram da ovakva politika ne vodi dobrom za obrtnike i male poduzetnike, mišljenja je Ribičić. Ksenija Begović